Moje dijete nije htjelo sisati, morala sam ići na tjedna vaganja kod liječnika i imala sam savjetnika za dojenje, doulu i liječnika koji su svi pokušavali uspjeti. Dojenje za moje grudi nije bilo prirodno nego iscrpljujuće.
Malo je reći da sam imala problema s dojenjem. Bila je to jedna od najtežih stvari koje sam ikada učinila. I jedan od najstresnijih. Moj porođaj bez lijekova, koji je bio ludo bolan i blago traumatičan, trajao je dan i pol. Ali to je bila laka šetnja u usporedbi s onim što će za moje grudi uslijediti.
Provela sam sva istraživanja dok sam bila trudna i za mene se dojenje činilo kao najbolja stvar koju mogu učiniti kako bih svojoj kćeri omogućila zdrav početak života i jako sam se trudila da to uspije. Od trenutka kada se rodila, moja je beba imala izvrstan instinkt sisanja (kao što se pokazalo činjenicom da je brzo uništila moje bradavice i grudi), ali nijedno od nas nije moglo shvatiti koji je dio zahvata potreban da bi zapravo dobila pristojnu količinu mlijeka. Preventivno sam angažirala doulu da mi pomogne, ali njezin je pristup bio toliko agresivan da nisam mogla to popratiti.
U roku od 24 sata nakon što smo se vratili kući iz bolnice, otišli smo kod pedijatra na naš prvi pregled i moja beba je izgubila na težini. To je donekle normalno, ali doktorica je bila razumljivo zabrinuta kad sam joj rekla da dojenje za moje grudi ne ide dobro. Htjela je da se vratim za tri dana.
Vratila sam se, a dojenje i dalje nije dobro išlo. Moja kći je još smršavjela. Tada mi je liječnik rekao da pokazuje znakove dehidracije. Poludjela sam. Postala sam histerična. Shvatila sam da će se loše stvari dogoditi ako je ne nahranim odmah tada. Liječnik mi je ponudio bočicu adaptiranog mlijeka i moja kći je u nekoliko sekundi popila cijelu bočicu. Slomilo mi je srce. Bila je gladna. Moje grudi su zakazale i s te strane sam prihvatila poraz.…